Učenički servis
e-Dnevnik
Kontakt
Upoznala sam ih u veljači 2019. godine. Kao novopečena nastavnica Hrvatskoga jezika tražila sam školu koja bi me primila kao pripravnicu. Nailazeći na zatvorena vrata, kao jedan od posljednjih izbora ostala mi je Pomorska škola Zadar. Nisam ni znala koliko sreće zapravo imam. Pokucala sam na vrata ureda ravnatelja, a iza njih dočekalo me lice s najsrdačnijim osmijehom kojeg sam ikada vidjela. Bio je to Svetko Perković.
Nekoliko dana kasnije stajala sam ispred škole čekajući da upoznam svoga budućeg mentora. Naslonila sam se na zid, a on je izašavši iza ugla sa friško smotanom cigaretom u ruci i blagim osmijehom na licu mirno rekao: „Nemoj sjediti na hladnom, prehladit ćeš se“. Bio je to Ivica Ušljebrka.
Ni slutila nisam da je u toj maloj rečenici bio sadržan njegov bogati duh. Mirnoća i dobrota kojima je odisao njegov lik neopisivi su.
U njegovoj sam učionici provela godinu dana. Promatrajući njegov rad iz lijeve zadnje klupe, mogla sam doživjeti i osjetiti tu mirnoću i dobrotu. Sebe je toliko unosio u svaki sat i u svaki pokušaj da djeci barem malo približi književnost, a posebice poeziju. Znala sam mu i prigovoriti: „Previše ih tetošiš“, ali to je bio Ivica – dobar kao kruh i uvijek tu za onoga koji ima problem.
Uvijek me fascinirao odnos koji je imao s učenicima. (Nadam se da ću i ja jednoga dana to znati!) Bio je toliko empatičan i pronicljiv da bi osjetio što se događa s djecom prije nego bi mu došla. Međutim, nije on predavao samo Hrvatski jezik, predavao je život! I kod njega nije bilo bitno položiti maturu, bilo je bitno postati čovjekom.
Kakav je bio prema učenicima, takav je bio i prema kolegama. Pun poštovanja i uvažavanja prema drugima i drugačijima bio je glavna meta onih koji su tražili savjete. Naravno, uvijek je imao barem jedan spreman u rukavu. Čak i u najtežim danima bolesti mogla sam mu se obratiti za savjet kada više nisam znala što napraviti.
Od Ivice sam mnogo naučila. Djeca koja su ga poznavala znaju mi reći da sam mu slična. Mogu vam reći da svaki puta kada to čujem, malo narastem. Međutim, mogla sam naučiti i više. Tako je to s dobrim ljudima. S njima vam uvijek nedostaje još jedna kava, još jedan sat, još jedan mali odmor… Kako se onda oprostiti od njih? Kako im reći zbogom?
Srećom, pjesnicima ne moramo reći zbogom – samo doviđenja. Jer, kako zbori Cesarić, „knjiga ta što držiš je u ruci, / Samo je dio mene koji spava. / I ko je čita – u život me budi“. Zato mi koji ostajemo u ovom svijetu – koji uistinu lošiji je, sada kada nema ga više – utjehu možemo i moramo pronaći u „Brodu na Kalelargi“ dok naš dobri Ivica plovi onostranim bespućima spreman na ponovni susret u ljepšim vremenima.
U prosincu 2021. godine Svetko i Ivica više nisu među nama. Vjerujem da sada negdje gore zajedno piju kavu i gledaju s osmijehom na nas, a jedino što mi je preostalo da im kažem je: „Hvala vam i doviđenja“.
Katarina Šatalić, mag. educ. philol. croat.
KAD ME JEDNOM NE BUDE
…i svijeća kad duši mi dogori u dan kobni ugasne
mati moja bit će neutješna
(da me nadživi, bilo bi sretnije)
te noći nebo vedrinom blistat će
zvijezdama što prosut će se po njemu
(ili možda neće)
možda, kiša iz bremenita neba po olucima rominjat će
a grmljavina tuliti daleko nad pučinom, za leđima otoka
onda, kad me više ne bude
opet jutro svanut će, i ono iza njega
(siguran sam)
s jeseni opet šuštat će glasno krupni listovi platana
pod stopalima dječjim
i smijeh im odzvanjat će rivom
a kiša prva, prava, obilna
romanse i pijanstva sprat će nakon ljeta
(kao i prije)
i bura će se valjati niz strmine Velebita
i zviždati uskim ulicama noseć' miris maruna sa žara
a neki novi adolescenti poljupce će krasti u večernje sate
jednom, kad ne bude me više
svijet lošiji će biti, ili bolji možda, tko zna
ali znam da – bit će
(Ivica Ušljebrka - Brod na Kalelargi)
